Poznati Gospićani

Nikola Tesla

Podsjetimo, Nikola Tesla (Smiljan, 1856. – New York, 1943.) jedan je od najvećih izumitelja dvadesetog stoljeća. Rođen je u Lici. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Smiljanu, Gospiću i Karlovcu a studirao je u Grazu u Austriji.

Njegovi izumi na području elektrotehnike i otkrića iz fizike, ostavili su snažan pečat ne samo na svjetsku znanost, već se njihova primjena odrazila i na poboljšanje kvalitete života uopće, zbog čegao je stekao titulu „čovjeka koji je izumio 20. stoljeće“. Među ostalim, izumio je motor na izmjeničnu struju, što je temelj današnje pogonske elektrotehnike. Dok je njegov kolega Thomas A. Edison zagovarao istosmjernu struju, Tesla je otkrio višefaznu struju i transformator, čime je omogućio jeftino prenešenje struje visokog napona na velike udaljenosti te njezinu masovnu primjenu.

Smatra ga se ocem radiotehnike, iako je za njegova života zasluge na tom području prisvojio Marconi. Nepravdu je ispravio 1943. Vrhovni sud SAD-a presudivši da Tesli pripada primat na polju radiotehnike ali se, unatoč toj zadovoljštini, radio i danas veže uz Marconija. Otkriće radioveze smatrao je jednim od svojih najvećih izuma. Bavio se i bežičnim prijenosom energije (posljednji njegov veliki projekt bila je gradnja divovskog tornja na Long Islandu), otkrio je X zrake i elektron a svojim izumima bio je preteča i modernih oružja poput krstarećih projektila, te Interneta, jer se još prije stotinu godina zalagao za ideju „svjetskog sustava za povezivanje komunikacija u jedan sustav“. Ostavio je više od 700 patenata a mnogi njegovi izumi još su obavijeni velom tajne. Čovjek koji je prokrčio put tehnološkom razvoju modernog doba umro je u New Yorku bez javnog priznanja, pomalo zaboravljen i osamljen. O toj nepravdi prema ovom „čarobnjaku struje“ govori činjenica da su čak tri Nobelove nagrade dodijeljene pronalascima kojima je pionir bio Tesla – J. J. Thompson dobio ju je za otkriće elektrona, W. Röntgen za otkriće X-zrake i G. Marconi za pronalazak radija. Tesla ipak posljednjih desetljeća postaje svojevrsna znanstvena ikona. U njegovu čast jedinica za magnetsku indukciju nazvana je tesla a u suvremeno doba i brend automobila na električni pogon. Zanimljiva je činjenica da je govorio tečno osam jezika.

Bude Budisavljević

Gospićki i Zagrebački veliki župan književnik i jezikoslovac. Izdavač knjiga: “S ličke grude” i “Iz starog zavičaja”. Osnivač Hrvatskog planinarskog društva u Gospiću 1898 godine.

Cvijeta Grospić

U petoj godini života, preselila se iz Gospića u Zagreb. Studirala je hrvatski, engleski, francuski, talijanski te književnosti na tim jezicima. Sveučilišne studije započela je u Zagreb, a završila je u Pragu. Bila je u prijateljskim odnosima s Miroslavom Krležom, Jean Paul Sartreom, Mariom Soldatijem i drugima. Poslije 1948. živjela je u Italiji i udala se za industrijalca Stefana Wesela.

Napisala je novele: “Maestro”, “Misa u ponedjeljak”, “Luda želja”, “Život kao život”, “Ja svemir” i “Lirika”. Sva ta djela, posebno “Ilirka”, bili su bestseleri u Francuskoj, gdje je koristila pseudonim Flora Dosen.

Ferdinand Kovačević

Pionir hrvatske telegrafije Ličanin Ferdinand Kovačević 12. veljače 1876. patentirao je pronalazak tzv. Dupleks veze koja je omogućila da se Morzeovi znakovi istodobno odašilju jednim vodom u suprotnim smjerovima. Patentna isprava, izdana u Beču pod brojem 4353, smatra se prvom u povijesti hrvatskog izumiteljstva

Pionir hrvatske telegrafije. Godine 1869. imenovan je podgrađovođom telegrafa u Telegrafskom inspektoratu Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, a od 1872. nalazi se na mjestu tajnika novoosnovane Telegrafske direkcije za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. U patentnom uredu u Beču patentirao je 1876. novi postupak dupleks veza, a sličnu je patentnu ispravu dobio i od ministarstva u Budimpešti. Godine 1892. u Zagrebu je objavio knjigu Elektro magnetični brzojav – osobitim obzirom na poštansko-brzojavne odpravnike.

Miroslav Kraljević

Miroslav Kraljević rođen je 14. studenog 1885. godine u Gospiću. Djetinstvo provodi u Zagrebu sve do sedmog razreda gimnazije (1888.-1902.). Zatim od 1902.-1904. provodi u Gospiću, gdje je završio srednju školu. Volio je poeziju i muziku, a četo su ga viđali da nešto crta. Nakon položene mature, mladi se Kraljević u jesen 1904. godine iz Gospića uputio u Beč. U Beču je pored prava privatno učio slikanje kod prof. Georga Fischhofa. Poslije dvije godine prekinuo je sa studijem prava. U jesen 1906. Kraljević kreće u München, te dva semestra polazi privatnu školu prof. Moritza Heymanna, poznatog izvanredno iskusnog grafičara. Nakon sedam mjeseci boravka u Münchenu, tamo 1907. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti i postaje đak prof. Huga Habermanna (osim Kraljevića u njegovoj su klasi, bili Račić i Becić).

Nakon četiri godine, po završetku studija u Münchenu, Kraljević se vraća u Požegu, u kojoj će provesti čitavu 1910. i dobar dio 1911. U tom periodu nastaje slika Autoportret sa psom, te mnoga druga njegova remek-djela. Tih se godina također vraća svojoj ljubavi iz mlađih dana – plastici.

1911. dobiva državnu stipendiju za usavršavanje u Parizu. Forme radi upisuje akademiju La Grande Chaumiére koju vrlo brzo napušta. U Parizu susreće nekoliko svojih prijatelja i počinje intenzivno slikati u njihovim ateljeima. Ovdje je Kraljevićev genij vrlo brzo došao do izražaja, te postaje suradnik časopisa Panurge oko kojeg se okupljala tadašnja pariška elita. Upravo u Parizu, usprkos uznapredovaloj bolesti, Kraljević je napravio svoja najvrijednija djela, te čitav niz neponovljivih crteža sa motivima pariškog života. Nakon više od godinu dana intenzivnog rada, Kraljević napušta Paris, odakle je otišao s mnoštvom slika i crteža.

U jesen 1912. vraća se u Zagreb, gdje priređuje prvu samostalnu izložbu, koja je imala retrospektivni karakter. Unajmljuje bivši atelje Roberta Auera na Rokovom perivoju, gdje je nastavio slikati do 12. veljače 1913. Tada odlazi na lječenje bolnicu za plućne bolesti na Berstovcu. Dva mjeseca nakon toga, 14. travnja, vratio se iz bolnice u Zagreb, gdje je poslje dva dana umro.

Miroslav Kraljević umro je 16. travnja 1913. godine u Zagrebu.

Dr. Ante Starčević

Ante Starčević (23. svibnja 1823. – 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu – što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava – neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio “sveti cilj”. On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran…